Dubrovnik je skriveni grad među kamenim zidinama, otvorenog srca koji pozdravlja posjetioce iz svih djelova svjeta. Cjeli grad je okrenut prema suncu i moru, nebo je čisto plavo a tirkizno-zelena i tamno plava boja mora uz stjenovite obale i plaže djeluje zadivljujuće. Prije 30 godina grad je upisan na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Njegove mnogobrojne crkve,muzeji i tvrđave svojom istorijom očaraju svakog posjetioca. Duborvnik je danas jedan od svjetskih centra turizma, gdje se sastaju ljudi iz cjeloga svjeta.
Gradske zidine u Duborvniku nekada su štitile grad od napadača a danas su najprepoznatljivija znamenitost grada. Izgradjene su u srednjem vijeku. Zidine se sastoje od:glavnog gradskog zida, tri tvrđave, šest bastiona, šesnest kula, dva gradska mosta Pila i Poloča, koji su se noću podizali i tako zatvarali ulaz u grad. Zidine imaju 5 vrata: vrata od Ploča, Pila, Buže, Ponte i Ribarnice. Srednjovjekovne zidine najbolje je istražiti setnjom po dva kilomtra uredjeno stazi po bedemima i tvrdjavama. Zidine su ukupno duge 1940 metara, a u gradnji zidina učestvovali su brojni poznati graditelji što svjedoči o bogatstvu i moći Dubrovačke Republike. Prosječna debljina zidina je između četiri i šest metara. Mnogi ljudi su učestvovali u izgradnji zidina a neki medju njima su ostali i nepoznati.
Slavni dubrovački Stradun je najomiljenije šetalište Dubrovčana kao i svih posetilaca koji dođu u ovaj grad. Ime Stradun, ulici su dali Mlečani, a u prevodu znači velika ulica ili arhaično „uličetina“ što Dubrovčani smatraju nepravdom. Današnji Stradun je građen nakon zemljotresa iz 1667 godine, u jednostavnom tyv kamenom stilu. Pre zemljotresa ovu ulicu su krasile brojne raskošne palate. Arhitektura ulice je nakon 1667 godine znatno izmenjena jer se tada nije moglo razmišljati samo o lepoti ulice već najpre o odbrani grada i čvrstim zidinama koje su se morale podići.
Knežev dvor nekada je bio sjedište vlade i kneza Dubrovačke republike. Danas je u dvoru koji je pretvoren u muzej smještena istorija i kultura starih Dubrovčana. Knez tokom svoje vladavine nije napuštao palatu, osim u slučaju državnih i protokolarnih obaveza. Vrata od Pila i Ploča svako veče su se podizala i zaključavala, a knez je tokom noći čuvao ključeve koje je ujutro vraćao narodu. U prostoru Kneževa dvora nalazile su se dvorane za sjednice velikog i malog vijeća, oružarnica, zatvor i sudnica. Na ulazu u Knežev dvor stoji natpis: „Obliti privatorum publica curate“ (Zaboravite privatno i brinite se za javno) što je dokaz koliko je Dubrovčanima država bila važna.
Velika Onofrijeva fontana(česma) nalazi se na samom ulazu od Pila u jezgru starog grada. Dubrovčani su u stara vremena imali veliki problem sa vodom, jer su ljeta ulgavnom bila duga i suva. Morali su brodovima grad snabdjevati vodom, jer su bunari bili nedovoljni. Senat je odlučio da dovede vodu u grad s izvora Knežice kod sela Šumet koji je udaljen 12 kilometara od zidina grada. Poduhvat je dat u ruke poznatom italijansko arhitekti Onofriju. Kada je Onofrio doveo vodu napravio je i dvije fontane, veliku i malu. Dubrovčani su se vodom snadbjevali sa Onofrijeve fontane sve do kraja XIX .vjeka kada je uveden moderni vodovod koji je vodu doveo u kuće.
Mala fontana nalazi se sa suprotne strane Straduna u zidu zgrade Glavne straže. Njene gotske ukrase izgradio je skulptor Pietro di Martino iz Milana. Iz sredine njegovog osmougaonog bazena, napravljenog od kamenih ploča s reljefima golih dječaka koji nose različite posude za vodu, uzdiže se stub sa školjkom iz koje prska voda, a završnio dio stuba je u obliku piramide s četiri delfina i cvijetom na vrhu.U srednjem vijeku, ova fontana, imala je i vjerski značaj. Koristili su ga samo hrišćani, dok se u neposrednoj blizini nalazila Jevrejska fontana danas je nema koju su koristili dubrovački Jevreji.
