ALEKSA ŠANTIĆ-SIN GRADA MOSTARA
„ljepote. uz rijeku,kao labudi bijeli
leži mostar i pun sunca,adidjara.
sav trepti i stremi s kopljima munara.
kao da bi nebu poletjeti htio.
rijeka čista,
prepuna smaragda,putuje i blista.
i red bliskih kuća u njoj se ogleda.
uz neretvu,dole,behar se razgrzdo.
pun fenjera stari mostar žmiri ozdo.
spava.mjesečine pokrilo ga platno.“
ALEKSA ŠANTIĆ. Obzirom koliko poznajem grad Mostar pa i svoju državu mogla bih reći da je ovaj pjesnik Mostar digao na noge u svojim stihovima i da je između redova najviše rekao o gradu. Ko zna za Mostara zna i za Aleksu Šantića. Njega samo pjesma može opisati. Grad behara bašće i šadrvana, rastao je zajedno sa Šantićem. Utkao je svu ljepotu Neretve,Starog mosta, teških ljudskih sudbina,nesrećnih ljubavi i lijepe Emine i svojim stihovima vinuo ih u nebesa. Bio je srpski pjesnik i akademik. Rođen je u Mostaru 1868 godine. U ranom djetinjstvu je izgubio oca pa je s majkom živio kod strica u staroj trgovačkoj porodici koja nije imala razumijevanja za njegov talent te je bio prinuđen da završi trgovačku školu. U mladosti je bio jako povučen čitao je knjige i učio a nekoliko godina kasnije započeo je i svoj književni rad. U svojim djelima nastojao je povezati idejnu i pjesničku patnju XIX i XX stoljeća. Tamo gdje se Neretva i kamen Starog mosta spajaju Šantić je rastao i živio. Olovnu težinu usamljenosti u pustom domu gdje nije bio shvaćen i prihvaćen utjehu mu pružaju pjesme. Na pjesnike je gledao kao na svoju porodicu.
Godine 1878 objavio je prvu pjesmu u časopisu „Golub“ a od 1891 godine stihovi su posvećeni crnookoj Mari. Između 1894-1895 godine pjesnik svako slovo, notu i stih posvećuje novoj ljubavi koju slika stihovima, Anki Tomlinović koju je mnogo volio. I Anka je voljela Aleksu i divila se njegovom talentu. Bila je kći Stjepana koji je imao fotoatelje u Mostaru. Svaki dan je sjedio u svom dućanu s nadom da će ugledati svoju Anku i da će mu obasjati dušu i srce svojim pogledom i lijepim nježnim zamahom kose. Za njega je bila nestvarna, uvijek tajanstvena sama ili u pratnji starijeg brata šetala je mostarskom kaldrmom. Dane su provodili pričajući o književnosti a jednom prilikom mu je priznala da je namjerno izlazila u isto vrijeme nadajući se da će on to shvatiti i sve ostaviti čekajući da otkuca taj sat da je vidi. Prvo udvaranje je bilo tako što joj je Šantić napisao stihove posvećene samo njoj :
„ il' ako ćeš pjesmu moju
o izvoru slasti bujne
hodi,hodi na grudi mi
da ti ljubim usne rujne.“
Pjesmu je dao Anki međutim pročitavši je, ona se okrenula vratila mu papir i otišla niz ulicu govoreći:
„što se tiče onog ako hoćeš, hoću!“
Međutim kako to danas biva, i tada je bilo, snovi ostaše samo snovi. Iste godine pjesnik doživljava veliko razočarenje, njegova Anka gubi mladalačku živahnost i nastaju veliki problemi između porodica. Nastaju njegovi prvi nemiri jer je bio čovjek koji je duboku osjećao patnju i bol. Povrijedio ga je Mostar jer mala sredina nije imala razumijevanja za ljubav Srbina i Hrvatice. Šantićev stric i majka su bili strogo protiv toga. Tvrdili su da Anka želi njegovo bogatstvo te da tako osigura svoju budućnost. Šantić je pokušavao da se izbori sa porodicom ali načina nije bilo. Tuga, bol i patnja uvukla se u njegov život i njegove stihove. Jednog dana majka ga je odvela pred ikonu Svetog Nikole i zaklela riječima: „ako je dovedeš u kuću, majka će vas mrtva dočekati. crni pokrov će biti vaši svatovi“.
Nemavši drugog izbora Šantić je digao ruke i napustio svoju muzu a ona se godinu dana nakon prekida udala za starijeg čovjeka i zauvijek napustila Mostar,otišla je da živi u Zagreb. Teška li si sudbino ljudska,daš srcu da zavoli, da voli, i onda mu iščupaš svaki dio. Njeni svatovi su prošli pored njegove kuće a on ih je sa suzama ispratio. I tako počinje pesimističko razdoblje i nemiri koji će trajati do 1900 godine.
Osnovao je list „Zora“ i bio predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“. Svoju najveću pjesničku zrelost dostiže između 1905 i 1910 godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Godine 1907 Mostar ga je izabrao kao jednog od četiri predstavnika za svoju skupštinu. Voljeni Mostar najbolje je opisao pjesmom „Emina“ . Prava mostarska skrivena ljepota okićena đerdanima:
„ja joj nazvah selam. al moga mi dina
ne šče ni da čuje lijepa emina
već u srebrn ibrik zahvatila vode
pa niz bašču đule zalijevati ode“
U toku Prvog svjetskog rata zatvoren je kao talac i optuživan zbog svojih pjesama. Po završetku rata izabran je u Mostaru člana Srpskog odbora. Umro je od tuberkuloze u svom Mostaru 1924 godine i uvijek će ostati stihovi kojima je opisao sudbinu svoga roda:
„Narod je ovi umirati sviko
U svojoj smrti da nađe lijeka“.
Njegove najpoznatije pjesme su:
Emina – 1903 godine
Ne vjeruj - 1905 godine
Ostajte ovdje – 1896 godine
Pretprazničko veče- 1910 godine
O klasje moje – 1910 godine
Moja otadžibina - 1908 - godine
Autor teksta
Amila Hasečić - dopisnica za grad Mostar
Kontakt: [email protected]
